Pjesma o zaboravljanju
Zaboravili smo mi puno toga:
one starice s brkovima i maramama nestale su sa svojim kožnim torbama:
njihov mirni ritam razbile su lijepe uspješne i moderne žene
koje su uspješne sve do smrti i nakon nje.
Kada drugi ne gledaju žderu ih krivnja, siromaštvo
i široke vene.
Zaboravili smo mašindžije i stare šofere
one ljude koji liče na svoje mašine kao što gospodari liče na svoje pse.
Bez da stvarno znamo
izgubili smo mračne noći,
bonove, stare reklame...
Nestao je miris teplega kruha (ni ga više!)
nestale su stare crkvene fešte,
špaliri i zastave.
Zaboravili smo mi puno toga –
zaboravili smo Boga, zapravo puno njih:
od toploga Boga Sunca koji bi nas pratio na putu
i čuvao nas svojim budnim žutim okom
do Boga Noći, Boga Zime i Boga Lišća koji se skrivao iza vlažnih stabala;
Boga Smrti, onog hladnog i čudnog koji bi dolazio u čudne sate i odnosio nam nekog milog
ostavljajući nas zbunjene i nijeme.
Zaboravili smo Boga Seksa
ili možda samo poluboga:
on bi čekao djeve u šumi i ljubio ih strasno
(kažu da je ljubio i neke dečke).
A sad ni djeve više nisu djeve
slikaju se na svakom koraku i nude Bogu Novcu
ili stoje u pričuvi kao Drvene Marije,
negdje između samostana i očaja.
(A i oni dečki tamo –
isto kao i djeve).
Izgubili smo Boga Muzike.
Samo se nakratko preimenovao u Boga Glazbe
a onda postao samo buka
postao politika u službi Boga Novca
postao gluma postao izgled postao glupost
postao plastika imidž manipulacija fejk laž... Postao ništa.
Zaboravili smo vrijeme, zaboravili smo sebe
i teško da ćemo ikada sami stati:
možda je poraz pobjeda koja nam treba
možda ćemo u porazu znati živjeti –
živjeti i znati.
